Kako sam počela raditi vilenjake.

Previše puta su me to pitali da bi stalno mogla ponavljati istu priču pa zato postoji nekoliko verzija što ne mora značiti da jedna isključuje drugu. Prva verzija je da sam u djetinjstvu izgubila lutku koju nikada nisam prežalila, a budući da je to bilo prije više od 30 godina nije bilo ebaya i sličnih stvari pa sam si sama pokušala izraditi sličnu lutku, no kako su mi se kriteriji i estetika s godinama mijenjali tako i današnje lutke slabo nalikuju izgubljenoj koje se još uvijek sjećam. Druga verzija je da smo prijateljica Ivana i ja prijatelju Igoru htjele  za 18-ti rođendan pokloniti nešto originalno pa smo mu izradile lutku vilenjaka koji je više nalikovao strašilu pa je stoga ipak ostao kod Ivane, a treća verzija je da sam likove iz svojih priča sama pokušala izraditi. Kad sam bila mala bake su me učile šivati ali meni su gobleni i ručni rad brzo dojadili pa sam krenula s izradom lutkica koje su, danas se više ni ne sjećam zašto, sve redom automatski dobivale krila. Svoj utjecaj je svakako imala i moja mama gljivarica koja me odmalena vodila u šumu i tata nastavnik likovnog odgoja koji me uzalud pokušavao naučiti crtati, ali želja da nešto izradim rukama i sama oblikujem ostala je dovoljno jaka da nastanu vilenjaci. Sve ne smijem ni priznati. Ipak imam neke tajne dogovore s njima, znate kakvi su, nije im se dobro zamjeriti, dosta mi je da mi sakrivaju stvari po kući...